U okviru ladanjske arhitekture na dubrovačkom području ljetnikovac Klementa Gučetića predstavlja ne samo jedno od najkvalitetnijih ostvarenja već po nekim obilježjima i posve izuzetno. Prije svega po neobičnom susretu na istoj građevini renesansnog pročelja i gotičkog začelja. Premda se na mnogim dubrovačkim spomenicima na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće i u prvoj polovici 16. stoljeća nalaze oblici jednog i drugog stila u posve koherentnom supostojanju - što je dovelo i do stvaranja termina tzv. mješovitoga gotičko-renesansnog stila - ljetnikovac Gučetić izmiče ovakvoj kvalifikaciji jer nastaje i u drukčijim okolnostima. Izgrađen je između 1575. i 1581. godine na temeljima ranijeg zdanja. Ugovori sa zidarom Tomkom Ruskovićem i klesarom Jakovom Pavlovićem pružaju niz podataka o toku gradnje, o onome što je vlasnik naručio i onome što je uistinu izvedeno, pa tako i u odnosu naručitelj - zidar - klesar. Iz usporedbe dokumenata sa samom građevinom, odnosno rezultatima istražnih radova (sondiranje tla i zidova), proizlazi da neki dijelovi ljetnikovca (stubišta, fasade) nisu bili izvedeni kako je bilo ugovoreno, a da ni svi naručeni klesani elementi (prozori, lukovi stubišta) nisu u ljetnikovac ugrađeni. Utvrđeno je da se pri gradnji zadržalo više dijelova s prethodnog zdanja nego se to ranije smatralo i u dokumentima navodi; posljedica toga jest i odustajanje od prvobitne zamisli da se dvorana kata rastvori u dvanaest prozora, a pročelje i začelje jednako oblikuju. Stoga se posebna pažnja posvećuje razgraničenju starijih dijelova, kasnogotičkih i ranorenesansnih obilježja, nastalih na početku 16. stoljeća, od onih zrelih renesansnih obilježja, koji su nastali između 1575. i 1581. godine. Analiza pojedinih slojeva i stilskih obilježja provodi se na određenim dijelovima ljetnikovca: na tlocrtu cjeline i same zgrade, na problemu vertikalne artikulacije prostora, na oblikovanju fasada, na stilskim obilježjima arhitektonske plastike i kamenog namještaja posebno, na obradi zidova, na organizaciji i oblikovanju vrtnog prostora. Pojedine prikazane teme, na temelju preostalih tragova ili zapisa u dokumentima, upotpunjuju sliku ovoga građevinskog kompleksa, no one prije svega, ovako sabrane, predstavljaju pokušaj rekonstrukcije jednoga cjelovitog renesansnog ambijenta. Pojam »ambijent« odnosi se podjednako na unutrašnji kao i na vanjski prostor, na vrt, jer kod ovog se ljetnikovca, u svim fazama njegove izgradnje, težnja prema višoj razini oblikovanja posebno očituje u uskoj međuovisnosti unutrašnjeg i vanjskog prostora. Redovita pojava, u dubrovačkim renesansnim ljetnikovcima, središnja dvorana, koja je jezgra svekolikog života na ladanju, i onog što se odvija u kući i onog što se odvija u vrtu, kod ljetnikovca Klementa Gučetića se štoviše monumentalizira. U prizemlju se to ostvaruje potpunom simetričnošću postave svih otvora i kamenog namještaja u dvorani te aksijalnošću glavne slaze koja prostor vrla povezuje s prostorom prizemlja; na katu izuzetnom visinom i rastvorenošću velike središnje dvorane. Preglednost tlocrtne dispozicije arhitektonskih dijelova ljetnikovca (po dvije prostorije sa svake strane središnje dvorane) dokazuje se i u organizaciji njegovih vanjskih prostora. Ortogonalna podjela vrtnih površina sprovedena je geometrijskom preciznošću i posvemašnjim sagledanjem cjeline - u skladu sa zrelom renesansnom koncepcijom prostora i života u njemu.