„Konji Hrvoja Dumančića ne nose jahače, oni su tu u umjetničkom prikazu autora kao omiljene figure, ponekad “igračke” kojima se i sam autor poigrava. Oni nisu monumentalni kako bi se promatrali kao nešto uzvišeno, već su tu poput stamenih bića bliskih čovjeku: da im se divi, pomiluje ih, osjeti teksturu materijala, tu podatnu glinu u raku-izvedbi ili nekoj drugoj materiji. … U svoje skulpture, od kojih je većina posebno prilagođena i rađena upravo za ambijent tvrđave Bokar, unosi svoje osobno iskustvo življenja s tim plemenitim životinjama. U medaljonima, koji su znakovitog kružnog oblika, umjetnik izvodi čitljiv koloplet konjskih glava, gotovo ples koji je naglašen zlatnom bojom da bi još više istaknuo taj krug života koji se uvijek zatvara, ali i ostavlja mogućnost sagledavanja i razmišljanja. … Zaokupljenost krugom, tom neprekinutom linijom simbolike života, beskraja i vječnosti, kod Dumančića upravo ovdje, u idealnom kružnom prostoru Bokara, dobiva posebnu dimenziju.“

Andrija Seifried

—

Hrvoje Dumančić (Zagreb, 1975.) jedan je od najprepoznatljivijih hrvatskih kipara svoje generacije, čiji je opus u cijelosti posvećen istraživanju konja kao središnjeg motiva likovnog i misaonog istraživanja. Završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (1994.) te diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (1998.). Doktorski studij kiparstva na istoj instituciji, koji je upisao 2008. godine, posvetio je pitanju može li likovno djelo evocirati uspomene iz djetinjstva – istraživanje koje je okončao doktoratom 2021. godine i koje je trajno usmjerilo njegov daljnji rad. Dobitnik je niza međunarodnih nagrada i priznanja.

Od ranih studentskih dana konj ostaje stalnom osi njegova stvaralaštva. Za Dumančića konj nije prikaz životinje, nego medij kroz koji promišlja vlastiti život, emocije, sjećanja i odnos čovjeka prema prirodi. Njegove skulpture nadilaze tradicionalnu konjaničku ikonografiju i konja pretvaraju u poetskog nositelja osobnog i kolektivnog pamćenja.

U novijem ciklusu „Krug“ Dumančić proširuje svoj likovni jezik izvan figuracije konja prema arhetipskim simbolima. Krug se pojavljuje kao znak života, sunca, vremena i neprekidne mijene, dok konj ostaje trajna poveznica između osobnog iskustva i univerzalnog ljudskog pamćenja. Kroz reljefe, skulpture i prostorne intervencije istražuje odnos prolaznosti i trajanja, materije i svjetla, stvarajući djela koja istodobno pripadaju suvremenom trenutku i drevnom simboličkom nasljeđu.