Pozivamo vas sve na Komardu, u utorak 29. 9. u 18 sati na plesnu izvedbu NE-MJESTO TJELOVANJA.

NE-MJESTO TJELOVANJA
Odluku da se upustimo u izvedbeni dijalog s prostorom Lazareta / Komarde u Dubrovniku donijeli smo osjećajući da bismo u tom hibridu grada i spomenika mogli istražiti ne-mjesto tjelovanja. Naša se poetska potraga susrela s političkim realitetom Grada u kojem se svakodnevni život dobar dio godine odvija pod terorom ritmiziranog rasta što se u svakom novom cikličkom krugu manifestira kroz bolni disbalans kao nusproizvod neoliberalne proizvodnje podražaja. Društveno raslojavanje, mentalna i duhovna skučenost, kapitalistička manufaktura ponude i potražnje tek su neke od „praznina urbanog teksta“ (Nemec) koja su tijela izvođača osluhnula hodajući i istražujući Grad. Wittgensteinovska usporedba jezika i grada poslužila nam je kao metodološka poluga pomoću koje smo uspostavili heterotopijsku sliku grada u zrcalu ne bismo li tako stvorili uvjete da se ugledamo i tamo gdje ne postojimo, da osjetimo i ono što decidirano tvrdimo da nije naše, da ritmičkim kodovima grada pronađemo pripadajuće referentne točke. Izvedba tako poprima oblik kronotopa u kojem se susreću prošlost i sadašnjost, svjetlo i mrak, središte i margina, uporno odbijajući izabrati stranu, ostajući poput nasilno zaustavljenog „sekundcajgera“ u trajnom titranju, pokušavajući iskazati nebinarni odnos tijela i prostora. Tim je pristupom ostavljamo otvorenom za daljnje prostorno-tjelesne dinamike, pogotovo one koje u sebi nose političku, arhitektonsku, filozofsku i povijesnu slojevitost. Motiv školjke, bića koje Paul Valery opisuje kao „napola kamen, napola čovjek“ najpreciznije objedinjuje dijalektiku našeg eksperimenta. Bachelard nas također podsjeća na antičko poimanje tijela kao nepomičnog ukoliko dođe do odvajanja od duha, uzimajući za primjer upravo školjku koja odijeljena od onoga što je čini živom postaje potpuno nepokretna.
Što je to što grad antropocena čini pokretnim i živim? Što se skriva iza prividno žive kulise turističkog onirizma? Koje je naše mjesto u koreografiji grada?
Hodati znači trebati mjesto, rekao je francuski filozof i teoretičar Michel de Certeau. Plesati, zaključujem, znači trebati ne-mjesto. Ako je grad kao „mjesto susreta s drugim“ (Barthes) širi kontekst našeg istraživanja, onda su Lazareti / Komarda kao prostor izvedbe za nas mjesto susreta sa sobom, bolna refleksija stvarnosti, otvoreno pitanje: Kakvo mjesto trebamo i što možemo učiniti da ga ostvarimo, otjelovimo, osjetimo?
Katja Grcić, dramaturginja
_________
CRNI KRUG
držati grad u rukama
potom ga odbaciti kao istrošenu kulisu
mjeriti:
gustoću kamena
lom svjetla
blizinu drugoga
u svakoj od četrdeset kapelica zapaliti svijeću
za proletarijat i sve njegove zablude
pravo na umor olako su zamijenili pravom na sreću
od deset zapovjedi kapitalizma
nijedna se ne tiče prostora
hodati znači trebati mjesto
plesati znači trebati ne-mjesto
dopustite da vam predstavimo:
osjećaj nepripadanja
mitomaniju
sjetu vandala
mi smo crni krug na glavnome trgu
obrisat će nas prije nego li svane
nomadizam je trebao biti sexy
ali nešto je pošlo po zlu
tetive smo stroja
koji žudnju održava blistavom
lunarni nesporazum
memorija fibule
skučenost apside
naš Panteon ne postoji
ali možemo vam pokazati sva naša Potemkinova sela
kažete, nikad niste vidjeli tako lijepu izohipsu?
kolonijalizam ovdje nema ni početak ni kraj
ali neka vas to ne zbunjuje
tijelo grada rado savijamo u vašu fantaziju
svake ga godine utežemo, renoviramo, učvršćujemo
mi smo macerirani Mediteran:
close to Italy
far from Russia
čujete li adagio svakodnevice?
polu-privatno i polu-javno
tu se redovito susreću tajno
što li je sve prešutjela povijest,
umirovljena učiteljica života
koja u zoru skuplja plastične boce
vijest dana:
u jedinom vrtu koji ne pripada Crkvi
jutros je procvjetala agava
u palači sunca naš je samo mrak

//// ulaz slobodan ////