Davor Lucianović POKLONSTVO OTOKU
20.November @ 18:00 - 11.December @ 18:00

U petak 20. studenog u 18 sati u Galeriji Otok
otvorit ćemo izložbu Davora Lucianovića
POKLONOSTVO OTOKU
i sve vas s veseljem pozivamo na jedno pravo otočko druženje i otvorenje.
otvorit ćemo izložbu Davora Lucianovića
POKLONOSTVO OTOKU
i sve vas s veseljem pozivamo na jedno pravo otočko druženje i otvorenje.
Tekst o akvarelima koje ćete vidjeti na izložbi napisala je Tanja Trška.
Poklonstvo Otoku
Poklonstvo Otoku
Ciklus Poklonstvo Otoku Davora Lucianovića čini dvadeset akvarela prvi put izloženih na Lastovu u okviru Malog festivala povijesti održanog u travnju 2026. godine. Niz otočnih motiva nastao je, međutim, na Kalamoti, otoku koji za umjetnika ima formativnu važnost: ondje je, naime, primio prvu slikarsku poduku i izgradio svoj prvi atelje, a otok je tijekom godina postao mjesto na kojem se nastoji provesti svaki slobodni trenutak. No ishodište života na Kalamoti zapravo je Lastovo, jer je kuća ondje podignuta novcem od nekadašnje obiteljske kuće na Lastovu, s kojeg je turbulentno 20. stoljeće udaljilo pripadnike starog roda Lucianovića. Kistom oživljeni motivi Kalamote izloženi na Lastovu tako su predstavili sadašnjost i oživjeli prošlost ne samo njihovoga tvorca, nego i generacija njegove obitelji.
U Lucianovićevim se akvarelima Otok uzdiže iz opće imenice i postaje ideja: prauzor utočišta i podrijetla čiji su bezvremenski motivi odrazi trenutaka koji se žele produžiti i upamtiti. Lastovo i Kalamota prestaju biti dvije specifične geografske činjenice i postaju dva lica jednoga Otoka, istoga osobnoga prostora u kojemu se isprepliću prošlost i sadašnjost, obiteljski zavičaj i mjesto slikarskih početaka. Otok se ne vidi i ne predstavlja kao mjesto na karti, nego kao stanje, koje osim intimnog mira obuhvaća i povezanost s vlastitim korijenima (Was bedeutet Ursprung?).
Lucianovićeva interpretacija motiva čiste otočne prirode otkriva njegovo poznavanje duge tradicije slikarstva krajolika, koji se kao slikarska vrsta u punom smislu osamostaljuje tek od 17. stoljeća, kada postupno prestaje biti tek pozadina dominantnim sakralnim, mitološkim ili alegorijskim prizorima. Suživot s prirodom i „vizualno osluškivanje“ njezinih posebnosti temelj su Lucianovićeva stvaralaštva, a njegovi krajolici po fakturi odjek Cézanneova postimpresionističkog pristupa konstrukciji forme plohom. Pritom je Lucianovićev kadar uži i obuhvaća jedan „zaustavljeni trenutak“, fragment otočne stvarnosti: jedan bor, jedan obalni ili šumski put, jednu strminu stijene ili jedan odsječak morske površine. U toj „jednini“ motiva autorova intima sjedinjuje se s krajolikom i preko njegove likovne interpretacije postaje vidljiva i ponuđena drugima na doživljaj. Lucianović tako promatraču nudi gotovo privilegiran uvid ne samo u Otok, nego i u osjećaje koje ta otočna stvarnost u njemu pobuđuje (Treperim). Kadar je sužen, kao što je nužno ograničen i fizički prostor otoka, ali u njemu, kako to često biva s otocima, živi čitav jedan po mnogočemu specifičan svijet.
Odabir kadra u seriji Poklonstvo Otoku određen je dvama usmjerenjima autorova pogleda – negdje gleda s kopna (odnosno otoka) prema moru, a drugdje obrnuto, s morske površine prema čvrstome tlu, odakle se otvaraju jedinstveni vidici, mogući samo onome koji otok može promatrati (i) s površine mora. I iako u tim otočnim krajolicima živo, pokretno biće ostaje van kadra, ono se u pojedinim djelima naslućuje kroz antropomorfnu ili zoomorfnu formu koja je krajolikom sugerirana (Doba nevinosti), ili u njemu prepoznata (Slon; Prijepodne jednog kita).
Treperavost isprepletenih ploha kojima Lucianović gradi prepoznatljivost motiva ponegdje je obogaćena vidljivom teksturom papira, koja, iako uvjetovana slikarskom tehnikom, daje dodatnu taktilnu dimenziju transparentnim slojevima boje. Time se materijalnost umjetničkog djela nadovezuje na tvarnost prikazanoga, a zrno papira ne ostaje neutralna podloga nego sugerira hrapavo deblo bora ili razlomljenu površinu stijene (Face sur la Mer).
Mase stijena Lucianović ne postiže gustoćom pigmenta nego višestrukim preklapanjem faseta boje, pa u stvarnosti čvrst materijal, gotovo paradoksalno, naizgled gubi snagu – kamen istodobno ima težinu i lakoću, i tvrdoću i vibrantnost, a stijena djeluje i čvrsto i prozračno, kao da bi se mogla otopiti u moru koje je okružuje. Sugestija emocije i osobnog doživljaja nastavlja se i putem kolorističkih vrijednosti: topli tonovi prenose doživljaj suncem obasjanog, ugrijanog kamena (Poklonstvo otoku), a hladne nijanse katkad gušćega sloja modre i zelene sugeriraju sjenu usjeka i uvala u kojima se skriva more (Kličak i plićak), ili gustoću krošanja kroz koje se probija (opet topla) svjetlost (Saudade). Tvarno se pri tome opisuje svjetlom umjesto konturom, pri čemu se, uz svu razliku u likovnom postupku, nameće usporedba s Turnerovom lirskom atmosferičnošću. Taj slojeviti likovni dijalog progovara o dvojnosti mora i kopna te o njihovoj međusobnoj povezanosti, često kroz dominantni motiv bora kao središta i određenja otočne zbilje (Borologos).
U tišini osamljenog krajolika naslovi pojedinih djela prizivaju u pamćenje taktove glazbe koja promatraču postaje suputnik i prizoru daje dodatnu, zvučnu dimenziju – i to tek u onoj mjeri da ne naruši zvukove koje sama priroda stvara. Sugestivni naslovi djela grade nenametljivu napetost između izrečene želje (Queremos paz) i prizora koji tu želju ispunjavaju, jer Lucianovićevi krajolici taj traženi mir već posjeduju.
U Lucianovićevim se akvarelima Otok uzdiže iz opće imenice i postaje ideja: prauzor utočišta i podrijetla čiji su bezvremenski motivi odrazi trenutaka koji se žele produžiti i upamtiti. Lastovo i Kalamota prestaju biti dvije specifične geografske činjenice i postaju dva lica jednoga Otoka, istoga osobnoga prostora u kojemu se isprepliću prošlost i sadašnjost, obiteljski zavičaj i mjesto slikarskih početaka. Otok se ne vidi i ne predstavlja kao mjesto na karti, nego kao stanje, koje osim intimnog mira obuhvaća i povezanost s vlastitim korijenima (Was bedeutet Ursprung?).
Lucianovićeva interpretacija motiva čiste otočne prirode otkriva njegovo poznavanje duge tradicije slikarstva krajolika, koji se kao slikarska vrsta u punom smislu osamostaljuje tek od 17. stoljeća, kada postupno prestaje biti tek pozadina dominantnim sakralnim, mitološkim ili alegorijskim prizorima. Suživot s prirodom i „vizualno osluškivanje“ njezinih posebnosti temelj su Lucianovićeva stvaralaštva, a njegovi krajolici po fakturi odjek Cézanneova postimpresionističkog pristupa konstrukciji forme plohom. Pritom je Lucianovićev kadar uži i obuhvaća jedan „zaustavljeni trenutak“, fragment otočne stvarnosti: jedan bor, jedan obalni ili šumski put, jednu strminu stijene ili jedan odsječak morske površine. U toj „jednini“ motiva autorova intima sjedinjuje se s krajolikom i preko njegove likovne interpretacije postaje vidljiva i ponuđena drugima na doživljaj. Lucianović tako promatraču nudi gotovo privilegiran uvid ne samo u Otok, nego i u osjećaje koje ta otočna stvarnost u njemu pobuđuje (Treperim). Kadar je sužen, kao što je nužno ograničen i fizički prostor otoka, ali u njemu, kako to često biva s otocima, živi čitav jedan po mnogočemu specifičan svijet.
Odabir kadra u seriji Poklonstvo Otoku određen je dvama usmjerenjima autorova pogleda – negdje gleda s kopna (odnosno otoka) prema moru, a drugdje obrnuto, s morske površine prema čvrstome tlu, odakle se otvaraju jedinstveni vidici, mogući samo onome koji otok može promatrati (i) s površine mora. I iako u tim otočnim krajolicima živo, pokretno biće ostaje van kadra, ono se u pojedinim djelima naslućuje kroz antropomorfnu ili zoomorfnu formu koja je krajolikom sugerirana (Doba nevinosti), ili u njemu prepoznata (Slon; Prijepodne jednog kita).
Treperavost isprepletenih ploha kojima Lucianović gradi prepoznatljivost motiva ponegdje je obogaćena vidljivom teksturom papira, koja, iako uvjetovana slikarskom tehnikom, daje dodatnu taktilnu dimenziju transparentnim slojevima boje. Time se materijalnost umjetničkog djela nadovezuje na tvarnost prikazanoga, a zrno papira ne ostaje neutralna podloga nego sugerira hrapavo deblo bora ili razlomljenu površinu stijene (Face sur la Mer).
Mase stijena Lucianović ne postiže gustoćom pigmenta nego višestrukim preklapanjem faseta boje, pa u stvarnosti čvrst materijal, gotovo paradoksalno, naizgled gubi snagu – kamen istodobno ima težinu i lakoću, i tvrdoću i vibrantnost, a stijena djeluje i čvrsto i prozračno, kao da bi se mogla otopiti u moru koje je okružuje. Sugestija emocije i osobnog doživljaja nastavlja se i putem kolorističkih vrijednosti: topli tonovi prenose doživljaj suncem obasjanog, ugrijanog kamena (Poklonstvo otoku), a hladne nijanse katkad gušćega sloja modre i zelene sugeriraju sjenu usjeka i uvala u kojima se skriva more (Kličak i plićak), ili gustoću krošanja kroz koje se probija (opet topla) svjetlost (Saudade). Tvarno se pri tome opisuje svjetlom umjesto konturom, pri čemu se, uz svu razliku u likovnom postupku, nameće usporedba s Turnerovom lirskom atmosferičnošću. Taj slojeviti likovni dijalog progovara o dvojnosti mora i kopna te o njihovoj međusobnoj povezanosti, često kroz dominantni motiv bora kao središta i određenja otočne zbilje (Borologos).
U tišini osamljenog krajolika naslovi pojedinih djela prizivaju u pamćenje taktove glazbe koja promatraču postaje suputnik i prizoru daje dodatnu, zvučnu dimenziju – i to tek u onoj mjeri da ne naruši zvukove koje sama priroda stvara. Sugestivni naslovi djela grade nenametljivu napetost između izrečene želje (Queremos paz) i prizora koji tu želju ispunjavaju, jer Lucianovićevi krajolici taj traženi mir već posjeduju.
Tanja Trška
Izložba se može posjetiti do 11. prosinca 2026., radnim danima do 11 do 18 sati.
Related Events



