U srijedu 9. rujna u 20 sati otvorit ćemo izložbu
MEĐUDOBA
Celle Anite Celić
Cella Anita Celić • Međudoba
Svijet i ja uzajamno se oblikujemo. Krajolik koji neposredno doživljavam teško je svesti na određen objekt; on je otvoreno područje koje odgovara na moje emocije i zauzvrat u meni pobuđuje osjećaje.
[David Abram, The Spell of the Sensuous: Perception and Language in a More-Than-Human World, 1997, p. 33]
Postoje trenutci u kojima svijet ne nestaje, ali prestaje biti čvrst. Ne raspada se naglo. Postepeno gubi rubove, postaje porozan i otvoren za promjenu. Međudoba izrasta u tom, gotovo liminalnom prostoru, na granici iskustvenog i naslućenog.
Rad Anite Celić Celle polazi od bliskosti čovjeka i njegova okoliša, pogleda i slike, eksponiranja i iščezavanja. Priroda pritom nije izdvojena tema niti prizor kojemu pristupamo s određene udaljenosti. Utkana je u način na koji neki kraj doživljavamo, u ono što tijelo registrira, pamti i prepoznaje prije nego što iskustvu pridružimo riječ.
U središtu rada nalazi se slika koja označava prostor stalne preobrazbe. Projekcije nastale pomoću grafoskopa pojavljuju se i iščezavaju u realnom vremenu, nastajući iz susreta crteža, svjetla i neposredne situacije. Oblici izranjaju, dodiruju se i rasplinjuju, odupirući se pogledu koji ih pokušava zadržati. Flora, fauna i fragmenti tijela pritom se stapaju u hibridne cjeline bez čvrste podjele između organskog, ljudskog i vizualnog. Slika tako ne ostaje zatvorena pred promatračem jer njegovo tijelo ulazi u projekciju, sjena presijeca prizor, a svaki pomak mijenja ono što se pred njim otkriva. Gledanje više nije udaljena radnja. Postaje tjelesno iskustvo u kojem položaj tijela, kretanje i blizina mijenjaju sam čin percepcije.
U tom se smislu može osloniti na shvaćanje igre Hans-Georg Gadamera. Igra, naime, ne pripada posve subjektu; odvija se kroz njega i ima vlastitu dinamiku koja nadilazi njegovu pojedinačnu kontrolu. Slična se dinamika u Međudobu uspostavlja između tijela, slike, pogleda i ambijenta. Nije riječ o razigranosti, nego o situaciji u kojoj iskustvo zadobiva vlastiti tijek prije nego što ga pokušamo protumačiti. Zbog toga ga nije moguće izdvojiti iz mjesta u kojem se događa. Krajolik pritom nije neutralna kulisa ljudskog života: ulazi u tijelo kroz ponavljanje, naviku, atmosferu i osjet. Neke njegove značajke zamijetimo tek kada ih više nema; druge toliko dugo prate svakodnevicu da ih prestajemo izdvajati iz nje. Ipak, nastavljaju djelovati.
S vremenom i najizraženiji prizor i nekog mjesta mogu postati jedva primjetni. Žega koja se uvukla u kamen postepeno postaje gotovo neprimjetna, kao i miris ljute naranče koji može proći nezapaženo. Ipak, takva iskustva ulaze u predodžbu mjesta svakog pojedinca. Postaju dio načina na koji tijelo zna gdje se nalazi jer miris može otvoriti sjećanje prije nego što se pojavi misao, ljeskanje mora na trenutak promijeniti ritam pogleda, a toplina kamena usmjeriti kretanje tijela, često bez naše svjesne namjere. Mjesto se pamti i mimo sjećanja – u mirisima, svjetlu, dodiru i pokretu tijela.
Zato motivi vezani uz dubrovački kraj nisu jednostavne slike njegova identiteta. Ljuta naranča i smokva npr. prizivaju plod, miris, boju, sezonu i osobnu reminiscenciju i kao takvo, njihovo značenje nije jednako za svakoga tko ih susretne. Minčeta, izdvojena iz poznatog gradskog obzora, može se pojaviti kao arhitektonski znak, ali i kao svjetlosni trag ili skulpturalna forma. Znani oblici time dobivaju novu plastičnost i drugačiji kontekst, a te se veze formiraju u samom činu opažanja, kroz pogled, kretanje, osjet i prisutnost onoga koji ih promatra. Odavde se otvara jednostavno, ali dalekosežno pitanje – koliko nas mjesto još uvijek modificira?
Iz te se napetosti otvara širi problem našeg današnjeg susreta sa svijetom. Sve više iskustava primamo kroz posrednike koji ih već unaprijed oblikuju: fotografije, ekrane, digitalne prikaze, znanstvene modele i tehnologije kojima određujemo što ćemo vidjeti i kako ćemo nešto prepoznati. Priroda nam je dostupnija nego ikad prije, a istodobno sve rjeđe podrazumijevamo neposrednost susreta s njom. Međudoba ne polazi od toga da je ta veza nestala. Zanimaju ga njezini preostali oblici, osobito ondje gdje ih više ne nazivamo prirodom. Elementali, mobilne skulpture osjetljive na strujanje zraka i prisutnost tijela tu međuovisnost čine vidljivom. Njihov se oblik mijenja s promjenom okoliša, strujanjem zraka ili prolaskom tijela. Svjetlonoše, svojim mekim svjetlom i polutransparentnim površinama zadržavaju pogled u stanju između otkrivanja i skrivanja. Niti jedni niti drugi radovi ne nude konačnu formu jer njihovo trajanje ovisi o uvjetima koji ih okružuju.
Instalacija stoga ne prikazuje prirodu kao neobrađenu stvarnost izvan ljudskog iskustva. Više je zanima ono što u njoj ostaje u pokretu: prilagodba, izmjena, ovisnost jednog oblika o drugome i ravnoteža koja nikada nije posve stabilna. Takav princip vrijedi i za projekciju. Tijelo je prekida, sjena mijenja njezin karakter, a svaki novi položaj gledatelja donosi drugačiji prizor. Potrebno je ostati dovoljno dugo da bi se uočilo kako se ono što izgleda isto više ne nalazi na istom mjestu. Takvo usporavanje danas ima posebnu vrijednost. U vremenu ubrzanog protoka slika, informacija i podražaja, pažnja postaje rijedak oblik prisutnosti. Gledati pažljivo znači privremeno odustati od potrebe da se nešto odmah prepozna, kategorizira i objasni. Iskustvu se dopušta da prethodi njegovu tumačenju. U tome emocije i osjetila nisu suprotstavljeni znanju. Naprotiv, mogu biti njegovo ishodište.
Uz izložbu se razvija i umjetnička knjiga, registar koji se ne zaključuje njezinim svršetkom. U njoj se susreću osobna sjećanja, reminiscencije, asocijacije i sitna zapažanja vezana uz grad i njegovu okolicu. Što nas veže uz ovaj kraj? Kada najjače osjetimo grad? Koji nas miris ili zvuk može iznenada vratiti u neko drugo vrijeme? Kada nas je priroda posljednji put zatekla nespremne? Pitanja prizivaju ono što obično prolazi ispod praga pažnje: prizore urezane u pamćenje, zvukove koji bude davno zaboravljene trenutke, mirise sposobne vratiti čitav prizor. Odgovori se upisuju u knjigu i postupno među njima izranjaju različiti slojevi jednog grada, osobni pejzaži, uspomene i načini gledanja koji se ne mogu svesti na zajedničku sliku. Tako registar prerasta u otvorenu arhivu iskustava i dijaloga koja raste izvan same izložbe, kroz razgovore, zapise i naknadna prepoznavanja.
Ishodište se potom pomiče s onoga što gledamo prema onome što gledanje u nama ostavlja. Međudoba se zadržava ondje gdje se takva iskustva počinju preklapati. Gdje se vizualno iskustvo ne odvaja od osjetilnog, osobna memorija prerasta u kolektivnu, a priroda od tragova kulture i svakodnevice. Ne pokušava te slojeve razmrsiti ni svesti na jedno značenje. Dopušta im da ostanu blizu, da se međusobno prizivaju i mijenjaju način na koji nešto vidimo, čujemo ili pamtimo.
Možda mjesto najdublje pamtimo upravo onda kada ga ne pokušavamo zapamtiti. Ostaje u načinu na koji gledamo, hodamo, dišemo i prepoznajemo. U onome što nam se učini poznatim prije nego što znamo zašto. U osjećaju pripadnosti koji ne mora biti izgovoren da bi postojao.
Katerina Jovanović

CELLA ANITA CELIĆ
MEĐUDOBA
Galerija Otok – Art radionica Lazareti
9. – 30. 9. 2026.
Otvorenje izložbe:
Srijeda, 9. 9. u 20 sati
Radno vrijeme:
PON – PET: 11 – 13 & 15 – 20 sati
U drugim terminima po dogovoru na arl@arl.hr
Postav: Cella Anita Celić, Katerina Jovanović
Tehnički postav: Nikša Vukosavić
Tekst: Katerina Jovanović
Dizajn promo materijala: Petra Milički
ARL
a: Frana Supila 8, 20 000 Dubrovnik
e: arl@arl.hr
t: 020-324-633
fb: @ARL.Dbk
ig: @arldu
w: arl.hr
Cella Anita Celić
fb: @CellaAndWolves
ig: @cellaanitacelic