Barokna crkva sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika, sagrađena je na mjestu starije romaničke crkve (14. stoljeće), koja je preživjela veliki potres 1667. godine, ali je izgorjela u požaru 1706. godine. Crkva je oštećena u potresu godine 1979. godine, a u Domovinskom ratu (1991. - 1992.) oštećena je pogodcima, najjače na krovu i sjevernom pročelju. Veliko vijeće 26. veljače 1348. godine donosi odluku o gradnji crkve sv. Vlaha na Platea Communis, na mjestu gdje je i današnja (barokna), ispred Vijećnice. Iz odluke o izgradnji nove crkve sv. Vlaha na navedenome mjestu još se može iščitati želja Dubrovčana za stjecanjem neovisnosti o mletačke vlasti, posebice ako se uzme u obzir arhivski podatak da je dubrovački nadbiskup Ilija Sarakapostavio temeljni kamen crkve.^[1] Godine 1558. orgulje orguljara Colombija postavljene su u crkvu.^[2] Nova barokna crkva izgrađena je od 1706. do 1715. godine po nacrtima mletačkog graditelja Marina Gropellija. Crkva ima bogato ukrašeno pročelje s portalom, a ispred njega su široke stube. Središnji prostor crkve nadvišen je kupolom. Na glavnom mramornom oltaru nalazi se kip sv. Vlahaod pozlaćenog srebra, rad dubrovačkih majstora iz 15. stoljeća. U rukama drži maketu grada prije potresa 1667. godine. Kip je preživio i potres i požar u crkvi. Svake se godine 3. veljače u Dubrovniku slavi Festa Svetog Vlaha.